Babaji stanje je susret jogija za jogije. Taj susret nas podsjeća da smo prvi medijatori koji umno
projiciraju jogu za tijelo. Joga započinje i završava u svepostojećoj misli. Sva fleksibilnost koja u njoj
počiva, počiva i u tijelu; sve božansko koje postoji u umu, postoji i u tijelu; sva mirnoća, pažnja i ljubav koja je ovdje prisutna, generira učinke na tijelo i njegove pokrete, kao što to čine i suprotnosti.
Mi smo cvjetovi u rukama svemira koji nikada neće uvenuti.
Živimo u istodobnim svjetovima, od kojih je svaki prijemčljiv našim osjetilima, nedodirljiv, a istovremeno postojan unutar najintimnijih i najčišćih odnosa, ne odvajajući nas od ničega.
Mi nismo ovdje, nismo ono što činimo niti smo ono što o nama govore. Mi smo više od radosnog nasljeđa prepunog informacija, koje možda nikada ni nećemo preispitati. Mi nismo ono što je o nama rečeno. Ni što knjige o nama pišu, ni što medicina ili fizika ili kemija prenose. No, to ujedno i jesmo. Ako išta i jesmo, to nije odavde. Uzvišeno svjetlo i dalje je preprimitivno, premaglovito, nedovoljno prosvijetljeno. Svo svjetlo baca sjenu, „sjenu svjetla“. Svaka sjena se u njemu rastvara. Najviša jasnoća počiva spokojno i sigurno prije postanka sveg svjetla i sjena, daleko prije samog izvora, početka ili mogućnosti nastanka. Praiskonsko crnilo nadilazi bilo koji koncept, prosudbu, želju ili izraz.